Povijest
Najstariji arheološki nalazi (dvije kamene sjekire, keramički materijal, oružje, nakit) potvrđuju postojanje života ljudi na ovom području od neolita (brončanog doba) preko željeznog do antike. U vrijeme rimske vlasti ovim područjem prolazi rimska «via magna» čiji su ostaci i danas ponegdje vidljivi. Čini se da se tada na području današnjeg Otrovanca nalazilo rimsko naselje lovia. Za samo područje Pitomače se ništa ne zna, mada je pronađen veliki nalaz rimskog novca u današnjoj Dravskoj ulici. Staroslavensku kulturu (bjelobrdsku) 10. -12. st. potvrdila su pokusna arheološka iskapanja.
Naselje na tzv. Črljenoj Klisi smatrali su i Pitomačani i Otrovančani početkom svojih naselja. Dokazano je da se radi o nalazima od 10. do 18. st. te da je na tom mjestu bilo naselje Kopačevac koje se spominje i na popisu župa 1501. godine. Kopačevac je imao svoju župu i crkvu Sv. Helene ili Jelene. Naselje i crkvu su opustošili i srušili Turci u prvoj polovini 16. st. a crkva je ponovno obnovljena 1684., no ne i naselje. Stanovnici Otrovanca su za svoje potrebe obnovili zidanu gotičku crkvu sv. Helene na Črljenoj Klisi oko 1700., ali već 1746. godine, kanonik vizitar piše da je crkva uslijed udara groma izgorjela 1737. Nakon toga Otrovančani grade crkvu Sv. Helene u Otrovancu. Prvi poznati izvor koji spominje naselje Pythomezy (Pitomec, Pitomci- Pitomača) kao posjed bukovačkog vlastelinstva je faksimil dokumenta iz 1535. godine. Smatra se da je Pitomača u 15. i 16. stoljeću malo selo ili kmetsko selište bez kapele koje je pripadalo ili župi Sv. Helene u Kopačevcu ili župi svetog Petra i Pavla u tadašnjem Gereczu, današnji Stari Gradac. I nju su kao i ostala naselja u okolini, oko 1540. srušili Turci, a obnavlja se kao novo naselje nakon protjerivanja Turaka iz Virovitice 1684. godine.Iako za godinu nastanka današnje Pitomače nema nikakvog pisanog dokumenta smatra se da je to 1685. godina.
Pitomača nakon Turaka
Novo naselje formirano je na prostoru današnje ulice J.J. Strossmavera tzv. Donji kraj. Već 1709. Pitomačani su sagradili drvenu crkvu Sv. Vida i 1710. traže da budu samostalna župa. Za ime naselja nema pisanih obrazloženja iako neki autori tvrde da sva okolna naselja nose ime prema nekom obilježju pa je tako vjerojatno i sa Pitomačom; Sedlarica – zbog položaja između dva brežuljka, Črešnjevica – po trešnjama, črešnjama koje tu uspijevaju, Kladare – po stovarištu klada, Otrovanec – po starom bereku sa otrovnom vodom i biljem, a Pitomača – pitomina, korisna i obradiva zemlja. S godinama Pitomača je rasla doseljavanjem novog stanovništva iz okolice Koprivnice, Križevaca i Đurđevca, iz oslobođene Slavonije, Ugarske i Austrije što je vidljivo prema novim prezimenima u matičnim knjigama iz 18. stoljeća. 1758. godine kada je osnovana đurđevačka pukovnija Vojne krajine, Pitomača je postala sjedište šeste satnije ili kumpanije. Kumpanija je obuhvaćala 12 naselja u okolici: Veliku i Malu Črešnjevicu, Sesvete Podravske, Suhu Katalenu, Kloštar Podravski, Kozarevac, Sedlaricu, Grabrovnicu, Otrovanec, Dinjevac, Kladare i Pitomaču. Od tada se Pitomača počinje razvijati u poveće trgovište. Početkom 19. stoljeća Pitomača ima 1309 žitelja, a 1851. godine 2825 žitelja. No opći razvoj ipak su kočili brojni vojnički zakoni i stega. U svakom područnom selu kumpanije (satnije) nalazila se seoska straža ili štacija, a magazin za odlaganje viška uroda čini se da je bio na mjestu današnje drvne industrije Tvin-Gaj. Pitomački župnik Kovačić krajem 19. stoljeća o žiteljima Pitomače nakon dvjesto godina vojničke stege piše da su se razvile brojne negativnosti ali i dobre stvari koje su vidljive i danas, kao što su: red, čistoća, održavanje ulica i dvorišta, međusobna pomaganja i dr.
Kraj 19.stoljeća i 20. stoljeće
Nakon razvojačenja Vojne krajine 1871. godine u prvo vrijeme Pitomača osiromašuje zbog dijeljenja zadruga i sve manjih parcela zemlje, ali se ubrzo u nju doseljavaju bogati i sposobni stranci koji se pokušavaju još više obogatiti. Posebno se tada razvijaju trgovina i zanatstvo, a stranci su novostima i novom kulturom utjecali na društveno-kulturni i zabavni život. Doseljeno stanovništvo bilo je vrlo raznoliko: Mađari, Židovi, Austrijanci, Hrvati iz raznih krajeva. Najviše utjecaja su tada imale dvije najbogatije doseljene porodice -Gotz i Brenner. Gotzi kuju čak i vlastiti novac koji je bio u upotrebi oko Prvog svjetskog rata. Osiromašeni seljaci radili su kod Götza kao najamni radnici, plaćani su njegovim novcem, a mogli su ga trošiti samo u njegovoj trgovini. Pravi procvat gospodarstva Pitomača doživljava u razdoblju od 1890. do 1910. godine. Željezničku postaju Pitomača dobiva početkom prošlog stoljeća, 1900. do 1902. godine. Prvi svjetski rat nije u Pitomači donio mnogo promjena, osim odlaska manjeg broja stanovnika u rat, ali su zato vojni bjegunci, tzv. «zeleni kadar«, nakon proglašenja Kraljevine SHS uništavali imanja i imovinu bogatijeg stanovništva, razbijali, pljačkali i palili pitomačke trgovine. U vrijeme Drugog svjetskog rata izvori spominju brojne progone i odvođenja u logore i od strane ustaša i od strane partizana, a zbog čestih napada partizana na Pitomaču gdje su se nalazile ustaške jedinice, grad je pretrpio mnogo materijalne štete. Novom političko-teritorijalnom podjelom Pitomača je pripala kotaru Đurđevac, od 1955. kotaru Virovitica, a 1962. godine velikoj općini Đurđevac. Mnogi su bili osiromašeni oduzimanjem zemljišta, a dosta stanovništva odlazi na rad u zemlje zapadne Europe. 1985. godine Pitomačani su priredili brojne proslave pod nazivom «Pitomački jubileji« slaveći 300 godina osnutka. U stvaranju nove hrvatske države učestvuju mnogi Pitomačani, uglavnom kao dragovoljci, od kojih su neki i dali svoje živote, a u čiju čast je na Trgu kralja Tomislava podignut spomenik. Velik doprinos u procesu osamostaljivanja Hrvatske dao je i Stjepan Sulimanac, rođen u Turnašici 1915. godine, šireći antikomunističku ideju i ideju o samostalnoj i neovisnoj državi Hrvatskoj. Godine 1993. Pitomača ponovno postaje općina Virovitičko-podravske županije.
