Mala Črešnjevica

Mala Črešnjevica je najudaljenije naselje od Pitomače, ali je zato i jedno od najstarijih na području općine. Nalazi se na jugoistočnom dijelu općine, u susjedstvu s Velikom Črešnjevicom na istoku, Grabrovnicom na sjeveru, te Kozarevcom na zapadu. Južni dijelovi graniče s bjelovarsko-bilogorskom županijom. Nalazi se na obroncima Bilogore.

Današnja Mala Črešnjevica poznata je po tome što su ovdje, krajem 17. i početkom 18. stoljeća, krajiške vlasti doselile dosta vlaških, odnosno pravoslavnih obitelji s područja, od Turaka nekada okupirane Slavonije. Tako, početkom 18. stoljeća ovo naselje nazivaju pagus Valachorum ili Vlaško selo, a poznato je i po tome što njegovi stanovnici, zajedno sa stanovnicima Kloštra Podravskog, 1698. godine nisu pristali biti dio virovitičkih posjeda, već su „dozvolili da ih posvoji“ đurđevački krajiški kapetan. Črešnjevica je u sastavu pitomačke župe od samog njezinog osnivanja 1710. godine, a od osnivanja župe u Kozarevcu pripada njoj. Treba reći da prvih desetljeća 18. stoljeća u njoj gotovo da i nije bilo rimokatoličkog življa. Valja spomenuti i to da je na mjestu današnje Male Črešnjevice još od 13. stoljeća postojalo naselje Čresno koje je imalo i svoju župu svetog Martina te posjede na prostoru južno od današnje Grabrovnice, oko Velike Črešnjevice i vjerojatno Kozarevca. Župa se spominje 1334. i 1501. godine, a Čresno mještani postepeno napuštaju od sredine 16. stoljeća, odnosno kako je opasnost od Turaka bivala sve veća. Tijekom 18. stoljeća, nekadašnju gotičku crkvu sv. Martina, stanovnici pravoslavne vjere obnavljaju, dograđuju i barokiziraju, i to u više navrata, a 1763. godine izgrađuju danas još uvijek postojeći toranj. Crkva je bila u dosta dobrom stanju sve do početka 1990-ih godina kada je stradala od eksplozije, međutim, upravo taj događaj je uzrokovao otkrivanje gotičkih elemenata na ovoj građevini. Do kraja 1980-ih, Mala Črešnjevica je bila pravoslavna parohija kojoj su pripadala okolna mjesta Kozarevac, Grabrovnica i Velika Črešnjevica. Od 1932. bila je u sastavu Zagrebačke eparhije, dok je pravoslavna parohija ukinuta 1952. radi malog broja vjernika. Crkva je tada nosila ime “318 Bogonosnih otaca”. Prema podacima iz 1985. godine u Maloj Črešnjevici je tada obitavalo svega 5 obitelji pravoslavne konfesije, a broj stanovnika 1981. godine iznosio je 279 (odnosno 281, 1981.). Oko Male Črešnjevice u Bilogori se nalaze velike zalihe ugljena lignita pa je još od kraja 19. st. vršena značajna eksploatacija. Ovdje se ugljen vadio vjerojatno još i ranije, možda i u srednjem vijeku, a prekid rudarstva zapečaćen je 1965. godine likvidacijom tadašnjeg rudnika „Bilo“ Pitomača. I u Maloj Črešnjevici, u drugoj polovici 19. stoljeća, svoja imanja imala je veleposjednička obitelj koju je bogatom učinio Stevo Đurđević. Obitelj je imala imanja i u Pitomači poput velike zgrade na trgu pored župne crkve svetog Vida, te u Kloštru Podravskom.

Prva škola u Maloj Črešnjevici otvorena je 1930., a prvi učitelj je bio Albert Pepeonik. Pravoslavno groblje u mjestu postoji od 18. stoljeća, dok je rimokatoličko otvoreno 1937. godine, južno od crkve i pravoslavnog groblja. Još 1945. osnovan je Mjesni NOO koji je bio prethodnica Mjesnoj zajednici osnovanoj 1965. godine, a koje je prvi predsjednik bio Nikola Brković. 1959. mjesto je elektrificirano, dok je izgradnja vodovoda bila u planu još 1952. kada je izgrađeno nekoliko bunara, ali je vodovod izgrađen tek 1972. Dobrovoljno vatrogasno društvo osnovano je 1968., a te godine je izgrađen i društveni dom s poslovnim prostorom u kojemu je dugi niz godina bila trgovina u društvenom vlasništvu. Asfalt u mjestu je postavljan od 1973. godine.

Postoji nekoliko mišljenja o podrijetlu imena ovoga mjesta, kao i imena susjedne Velike Črešnjevice. Kako je ovo bilo staro srednjovjekovno mjesto Čresno, zanimljivo je nešto reči o tome. Budući da je ovdje živjelo dosta stanovnika koje je govorilo štokavski, nakon drugog svjetskog rata i samo je mjesto nosilo ime Trešnjevica. To je ispravljeno početkom 1990-ih, jer se u starijim povijesnim izvorima naselje bilježi kao Cheresneucz, ili npr. “Arsenia Harar zu Črešnjevica“ 1862., tj. u kajkavskom obliku. Porijeklo se najčešće stavlja u vezu s kajkavskim izgovorom za voćku trešnju (čerešnja – črešnja), dok se napominje i moguće kultno značenje, odnosno teoforično porijeklo. Možda je nastalo od kultnog mjesta na kojem se slavio bog Chur ili Chres (iz staroslavenske religije i mitologije). Još iz rimske religije znamo da je Ceres rimska božica žita i poljodjelstva, a Čur ili Chur se u staroslavenskoj religiji navodi kao božanstvo nižega reda koje je povezano s poljoprivredom. No, ovaj bog je poznat isključivo kod istočnih starih Slavena. Postoje i mišljenja da navedeni bog Chres ili Chrs, Kres ili Chorsu (Čres, Črs, Kres, Čorsu) i sl. potječe od staroslavenske riječi krêsъ iz koje je nastala novoslavenska krês ili krijes, vatra koja se pali u nekim prigodama (Chres je u stvari = oganj, vatra). Odličan poznavatelj staroslavenske religije i mitologije Nodilo, dodaje da sama riječ kres ili krijes potječe od navedene staroslavenske riječi i da u stvari označava samu imenicu „bog“, „neki bog“ – ne određeni. Nodilo još potkrepljuje: “Pa i sami ruski bog Chorsъ kao da se uvrije, te osta u našem adverbu  „tokorse“: to-korse sinonim je za tobože, dakle u nas Kors kao da znači ipak bog neki.” Osim toga, čini se da se kod starih Hrvata ipak može utvrditi štovanje boga Chresa, Kresnika i sl., a koji je povezan s ognjem, vatrom, krijesom, paljenjem krijesa u zdravstvene svrhe, kako ljudi tako i životinja pa je tako do danas, od ovog običaja vezanog za navedenog boga, ostalo paljenje krijesa na Ivanje (Ivan dan). U ovom slučaju mogli bismo čak i povezati jaku vatru ili oganj (kres, krijes, chres…) sa Črešnjevicom ako uzmemo u obzir ogromna nalazišta lignita koja se nalaze upravo oko Črešnjevica, koji, kad gori, stvara jako svijetlo. Valja spomenuti da se močvarna područja još u 13. st. spominju oko Črešnjevice – npr. 1251. “chret”, “cheret” – čret (močvara) pa je vrlo velika mogućnost da se ime pojavilo u vezi s tim starim izrazom.

Stanovništvo koje je ovdje doseljeno do početka 18.stoljeća, govorilo je štokavski, a budući da ga je bilo u većini, svi ostali stanovnici i doseljenici govorno su se asimilirali. Govor Maločrešnjevčana gotovo je identičan onome iz Velike Črešnjevice. Podatke o broju kuća imamo tek od 1827. godine, kada je ovdje zabilježeno 40 kuća, a trideset godina kasnije, 1857. samo 19. 1826. u mjestu živi 186 stanovnika, 1839. 157, a 1851. 131.

Mala Črešnjevica (broj stanovnika): 1857. 156, 1869.173, 1880. 153, 1890. 307, 1900. 423, 1910. 460, 1921 473, 1931. 500, 1948. 475, 1953. 481, 1961. 446, 1971. 359, 1981. 281, 1991. 244, 2001. 207, 2011. 198.

Matične knjige: za period 1858. – 1877. nalaze se u HDA Zagreb. Za period 1878. – 1904. u DA Bjelovar. Za periode 1905. – 1924. i 1924. – 1948. u MU Kloštar Podravski.

Na području općine Pitomača, maločrešnjevačka crkva jedna je od dvije građevine u sastavu kojih su sačuvani gotički elementi ili dijelovi zgrade iz srednjega vijeka. Druga je u Turnašici.

Godine 1782. Mala Črešnjevica (”Mal. Czeresnievicza”) je opisana ovako: “Udaljeno je puni sat i četvrt od Ribnjačke, sat i tričetvrt od Bedeničke, tričetvrt sata (hoda) od Kozarevca, nepunih pola sata od Grabrovnice, sat i četvrt od Dinjavca, punih pola sata od Velike Črešnjevice. Ovo selo dijelom leži na povišenom položaju, dijelom na podnožju gore, na potoku Repušini, koji se blizu sela spaja s potokom Točkom, koji se spušta s gora. Kraj oko sela jako je ispresijecan jarcima. Potok Repušina, koji protječe kroz ovo selo i spušta se s Bilogore, nema važnosti, no budući da se obrušava s visokih i strmih gora, za jaka je kišna vremena vrlo brz i visoko nabuja. Istog je takva obilježja i potok Velika črešnjevica, koji nastaje iz sutoka potoka Nikinca i Male črešnjevice. Svi ti potoci izviru na podnožju Bilogore. Potoci Repušina i Velika črešnjevica odtječu kao i sve gorske vode vrlo brzo i teku jarkom pjeskovita dna širokim dva do tri koraka. Oba se potoka spajaju četvrt sata ispod sela. Ni preko jednog se od ta dva potoka ne može priječi osim preko označenih mostova, jer to priječi šikara i dubina jarka. Ljeti, pak, potoci sasvim presuše i od njih se tada mogu vidjeti samo korita. Potok Repušina, pak, ostavlja za sobom u selu razne mlake u kojima se napaja stoka. Žbunje koje se ovdje nalazi nema važnosti. Kolni put koji vodi u Bedeničku već je opisan u broju 15. Putovi prema Kozarevcu, Grabrovnici i Velikoj Črešnjevici imaju pjeskovito tlo, stoga se može proći za svaka vremena i svakim vozilom. Jedina zapreka ovdje jest mnogo živica, koje sužavaju put! Nad selom dominiraju uzvisine položene iza njega, s kojih se najbolji vidik pruža prema sjeveru. Crkva koja se ovdje nalazi građena je od kamena. Ona dobro može poslužiti da bi se dobro obranio prodor neprijatelja iz gore. U ostalome valja još primijetiti da se nalazi na povišenu terenu.”

 Izvor: “Pitomača kroz prošlost” – Branko M. Begović Bego

Back to top