Dinjevac

Dinjevac je smješten na zapadnom dijelu općine Pitomača gdje ona graniči s općinom Kloštar Podravski, kojoj je u prošlosti bio i u sastavu. Njega čini u stvari jedna duga ulica, a centar naselja, ujedno i najstariji dio mjesta, nalazi se na zapadnoj strani Dinjevca. Dinjevac je u potpunosti nizinsko mjesto okruženo plodnim oranicama. Na jugu graniči s Grabrovnicom, na sjever s Kladarama, na zapadu s Oderjanom, a na istoku s Pitomačom i Otrovancom.

Naselje Dinjevac osnovano/naseljeno je, kao i brojna druga mjesta u ovome kraju, na samom kraju 17. i početku 18. stoljeća. Za razliku od većine naselja općine, Dinjevac je u to vrijeme potpuno novo naselje, a nalazimo ga u sastavu župe sv. Benedikta u Kloštru Podravskom od samog njezinog osnivanja 1702. godine. Dinjevac je cijelo vrijeme svojega postojanja malo naselje sa 300-ak stanovnika koji su se bavili poljoprivredom, kao i svi graničari i tek krajem 19. st. taj se broj povećao, odnosno udvostručio, da bi posljednjih dvadesetak godina broj stanovnika ponovno bio u opadanju. Sve do ukidanja Vojne krajine mjesto je u sastavu pitomačke krajiške satnije (kumpanije) br. 6., a preustrojem od 1871. Dinjevac je pripao Upravnoj općini u Kloštru Podravskom.

U prošlosti, u Dinjevcu dosta dugo nije bilo nikakve kapele, već samo pil, tj. zidani stup sa kamenom skulpturom svetog Jakoba (u odijelu putnika sa štapom i tikvicom za vodu). Pil se nalazio na jugozapadnoj strani naselja prema Grabrovnici, nedaleko današnje kapelice. O ovome pilu govori kloštranski župnik Matija Saraga u kloštranskoj župnoj spomenici iz 1780. godine, što znači da je kip zajedno s postoljem bio napravljen u baroknom stilu prije navedene godine. Isti pil je jasno označen na krajiškoj karti iz 1782. godine. Od svojih početaka, Dinjevac nije imao groblje u selu, već su se pokojnici vozili u Kloštar Podravski ili Grabrovnicu. Današnje groblje je otvoreno 1913. godine (prema P. Cvekanu), a samo nekoliko godina ranije, 1908. godine, mještani su samoinicijativno i bez znanja i odobrenja nadležnog župnika i vlasti, izgradili kapelu svetih Ćirila i Metoda, a iste godine im je kloštranski župnik Stjepan Šmidt nabavio i zvono.

Ta kapela, do početka 1970-i godina bila je već dotrajala i konačno su, uz zalaganje kloštranskog župnika Alojzija Stelle, izgradili novu kapelu 1972. godine (dimenzija 30 x 10 m) na istome mjestu gdje su 1908. izgradili prvu. Kapela je sasvim završena do 1973. kada je svečano blagoslovljena 7. srpnja.

Prva škola u Dinjevcu osnovana je 1832. godine, a danas se tu nalazi četverogodišnja područna škola Osnovne škole Petra Preradovića u Pitomači. Nakon rušenja stare školske zgrade iz početka 20. st., u najnovije vrijeme (u periodu 2012. – 2013.), je izgrađena potpuno nova školska zgrada. Na ukupan broj stanovnika, u Dinjevcu je nekada školu pohađalo ili relativno puno, ili jako malo djece. Tako 1850. godine u školu ide 32 učenika (14 dječaka i 18 djevojčica), a godine 1882. godine samo 6-ero. Posljednjih desetak i više godina Dinjevac ima oko 40 djece koja polaze osnovnu školu.

U mjestu djeluje više udruga ili društava. Godine 1927. godine osnovano je Dobrovoljno vatrogasno društvo Dinjevac, a njegov je utemeljitelj bila Ana Torbašinović. Društvo ima svoje spremište kod kapele i društvenog doma. Od 1976. u mjestu postoji Nogometni klub „Podravec“ kojega su inicijatori bili Ivan Jakupec, Ivan Erhatić i Mladen Spitek. Osim toga, u mjestu djeluje i Udruga žena „Hrvatska žena“, osnovana 1997. Ova udruga ima korijene iz 1959. godine nakon što su u Dinjevac došli učitelji Ivanka i Stjepan Bobek koji su bili aktivni društveno-kulturni djelatnici u Dinjevcu. Te 1959. godine, Ivanka je osnovala Udrugu žena Dinjevac, koja je imala u svojem sastavu dramsku i folklornu grupu.

U narodu još uvijek postoji priča, odnosno predaja, koja govori o mjestu na malom zavoju prema Grabrovnici, koja kaže da se na tom mjestu nekada nalazila nekakva crkva ili kapela. U stvari, kako smo već spomenuli, tu se nalazio pil sv. Jakoba. Dinjevčani to mjesto i danas, kao i nekada, nazivaju Svetinja, a nekada je bio običaj da muškarci kod tog mjesta skinu šešire, a žene se prekriže.

Kako je Dinjevac dobio ime ne možemo sa sigurnošću tvrditi. Samo ime naselja nesumnjivo potječe ili od korijena imenice dinja ili dina. To bi značilo da se radi o mjestu gdje ljudi uzgajaju dinje (lat. Cucumis melo). Poznato je da se i u ovom kraju Hrvatske zaista uzgajaju dinje od pamtivijeka, međutim, je li nekada ovo područje bilo toliko poznato po tome da se naselje nazove po njoj – ne znamo. Osnova imena nesumnjivo se može povezati i sa pješčanim nanosima, odnosno dinama jer ovo mjesto još uvijek pripada u rajon đurđevačkih pijesaka. Ostaci pješčanih dina iz prošlosti i danas su uočljivi kao manji brežuljci, no pijesak vjetar više ne raznosi kao što je to radio prije stotinu i više godina. Dina = nanos pijeska, dinavec = mjesto gdje su nanosi pijeska. Na primjer, 1782. ovo selo se spominje kao Dinyavecz, a 60 godina ranije, 1721. godine, kao Dinievecz.

Naselje su osnovali stanovnici čiji su preci bili starosjedioci nekih okolnih srednjovjekovnih naselja i koji su se krajem 17. stoljeća doselili iz lokacija i naselja u kojima su se skrivali pred turskim vojskama. Prvo doseljavanje počelo je od Đurđevca i okolice. Dijelom već odmah, a kasnije i sve više, doseljavaju stanovnici zapadnijih krajeva Hrvatske (Međimurje, Kalnik, zapadni dio Podravine: Koprivnica, Križevci i dr.), te dijelom iz krajeva koji su bili pod turskom okupacijom. Kasnija doseljavanja, od oko 1750-ih godina, nisu imala značajan doprinos pri stvaranju demografske slike kakva je danas. U Dinjevcu se govori kajkavskim narječjem, ali s uplitanjem štokavštine. Kažimo da je u mjestu 1780. godine bilo ukupno 30 rimokatoličkih kuća (317 duša i 75 oženjenih parova) te 3 pravoslavne kuće.

Godine 1733. u mjestu se navode 24 kućedomaćina, a 1771. ovdje živi 332 mještana u 33 kuće. 1783. u mjestu je također 33 kuće, a 4 godine kasnije samo 20. 1789. ovdje obitava 291 osoba, a 19 godina kasnije 288. Isti je broj ostao i 1817. kada je evidentirano 287 ljudi. Do 1826. broj nešto raste pa imamo ukupno 301 stanovnika, a naredne godine ovdje je ukupno 68 kuća u kojima se živi.

  1. bilježimo porast broja stanovnika kojih je tada 366, a do 1851. broj se penje za još desetak. Trend porasta broja stanovnika izazvan sve boljom gospodarskom situacijom nakon ukidanja Vojne krajine i općih dobrih prilika, nastavlja se i narednih gotovo pola stoljeća.

Dinjevac (broj stanovnika): 1857. 395, 1869. 423, 1880. 404, 1890. 568, 1900. 651, 1910. 784, 1921. 702, 1931. 697, 1948. 691, 1953. 730, 1961. 653, 1971. 637, 1981. 567, 1991. 502, 2001. 491, 2011. 453.

Matične knjige se vode od 1720. godine (župa Kloštar Podravski). Prve matice sačuvane su u župnom uredu u Kloštru Podravskom i to vjenčanih do 1741., umrlih do 1772., krštenih do 1832. Matice krštenih za razdoblje od 1832. do 1858. nalaze se u Hrvatskom državnom arhivu (HDA) u Zagrebu, za razdoblje 1858- 1877. u Državnom arhivu u Bjelovaru (DAB), za razdoblje 1878. – 1887. u DAB-u, a od 1887. – 1948. u Matičnom uredu Kloštar Podravski. Matice vjenčanih od 1741. do 1813. su u HDA, za razdoblje 1834. – 1857. u HDA (nedostaje 1814. – 1833.), za razdoblja 1858. – 1881., 1881. -1887., 1888. – 1901. u HAB, za razdoblja 1902. – 1924., 1925. -1946. u MU Kloštar Podravski. Matice umrlih za razdoblja 1772. – 1831., 1831. – 1858. su u HDA, za razdoblja 1858. – 1869. – 1878., 1878. – 1892., 1892. – 1907., 1908. – 1927. u DAB, a od 1928. – 1949 u MU Kloštar Podravski.

Najznačajnija zgrada u mjestu nesumnjivo je kapela svetog Ćirila i Metoda izgrađena 1972/73. Pored kapele nalazi se društveni dom, a u pozadini vatrogasno spremište. U mjestu je podignuto raspelo na groblju u središtu mjesta: „Podignut godine 1911.“ i raspelo na početku naselja na istočnoj strani, od Pitomače: „Na Slavu Božju Podigoše Ivan i Treza Ščavničar 1925.“

Godine 1782. Dinjevac (”Dinyavecz”) je opisan ovako: “Udaljeno je pola sata (hoda) od Oderjana i Kladara, sat od Pitomače, tričetvrt sata od Otrovanca, punih četvrt sata od Grabrovnice, sat i četvrt od Male Črešnjevice, nepuni sat i četvrt od Kozarevca i sat i četvrt odPrugovca. Prema jugozapadu izgrađeno je na povišenu položaju, koji se od sredine sela prema zapadu ponešto povisuje, no od Velikog polja niže završeva u malim padinama. Prema Grabrovnici teren se spušta i selo dominira nad njim. Naprotiv, između ovog sela i potoka Sedlarice nalazi se, doduše, nevisoka, no ipak široka uzvisina koja isto tako dominira nad cijelim okolnim krajem. Male bare označene u selu nastaju samo od kišnice, dugo se održe i služe za napajanje stoke. Istog je obilježja i bara koja se nalazi podno Velikog polja. Ona se za česte kiše izlijeva u označenoj šumici u jarak širok dva koraka i dubok tri stope, a ispod zemaljske ceste (podravska magistrala) kod Piljeničkog mosta nestaje u bari Limbušu i ne da da ona presuši. Preko narečenog se jarka izvan putova ne može prijeći niti na konju, a još manje vozilima. Potok Sedlarica za vlažna vremena čini vrlo močvarnima žbunje kojim protječe, napose oko mlina Dokuše, gdje se taj potok općenito razlijeva, ali se brzo ne suši. Na otvorenom tlu njegovo je korito načinjeno od čvrste zemlje. Putovi koji odavde idu u Prugovac, Grabrovnicu i Oderjan široki su, imaju čvrsto tlo i ponešto su pjeskoviti te stoga za svaka vremena dobri za prolaz teških vozila. Putovi prema Otrovancu, Pitomači i Kladarama za kišna su vremena vrlo močvarni na livadama i u žbunju kojim prolaze.”

Izvor: “Pitomača kroz prošlost” – Branko M.Begović Bego

Back to top